Novosti

25. 05. 2006.

Krešimir Sever u LIDERU o Strateškom okviru za razvoj

Najveća je vrlina strateškog dokumenta to da je uopće napisan

Okvirni dokument ne treba pokopati, nego uputiti primjedbe i autorima pružiti im prigodu da ih bez imalo sujete uvrste u cjelovitu sliku. Vrijedi se potruditi za tako važan društveni konsenzus. Pa neka onda na takvoj, društveno usuglašenoj strategiji politike i stranke gube i osvajaju vlast, naime, upravo na osnovi većeg ili manjeg provođenja i dopunjavanja utvrđenih strateških temelja i pravaca gospodarskoga i socijalnog razvitka
Dugi smo niz godina iščekivali prijedlog i javno usuglašavanje strategije gospodarskoga i socijalnog razvitka Republike Hrvatske. Mnoge su vlade govorile da ga imaju, da je usitnjen po resornim ministarstvima ili da ga, na poziv same vlade, izrađuje šira ili uža skupina entuzijasta. Činjenica je da u različitim arhivima postoje tisuće stranica promišljanja, ideja, vizija... Naposljetku smo ipak dočekali i nekakav Vladin službeni prijedlog.
Doduše, očekivali smo strategiju a dobili njen okvir, ali valjda su i predlagačli promišljali kako ćemo okvir popunjavati zajednički.
Činjenica je da zemlji treba na široj društvenoj razini usuglašena strateška orijentacija gospodarskoga i socijalnog razvitka, čije će dimenzije nadilaziti vremenski okvir mandata i ambicije jedne vlade. Na takvom bi strateškom dokumentu političke stranke i koalicije mogle graditi svoje programe i gubiti ili dobivati vlast.

No, takvo promišljanje vjerojatno u hrvatskoj političkoj zbilji graniči s utopijom. Tako i ovaj dokument, Strateški okvir za razvoj, treba uzeti u varijanti 'Hic Rhodos, hic salta'.
Krenemo li od pozitivnog, dobro je što ga konačno imamo pa neka se kritizira, mijenja, nadopunjuje, ali barem se ima od nečega početi. Velika je prednost dokumenta pitak i jednostavan stil kojim je pisan pa tako nije upućen samo preuskome stručnome čitateljskom krugu, nego širokom krugu zainteresiranih. A to je važno za razumijevanja, ali i za davanje i prikupljanje primjedbi. No, sam strateški pristup pisanju Strateškog okvira trebao je biti drukčiji.
Ipak je trebalo uvodno napraviti dublju i sveobuhvatniju analizu gospodarskoga i socijalnog stanja u zemlji počevši od kraja 80-ih i tijekom 90-ih, pa sve do naših dana, od prijeratnoga gospodarskoga, društvenoga i političkog stanja pa tijekom rata, pretvorbe i privatizacije, steći uvid u stanje u zemljama okruženja te gospodarska kretanja i projekcije u svijetu.
Na osnovi takva uvida trebalo je prepoznati i smjestiti Hrvatsku u okvire koji iz tih analiza proizlaze i dati viziju usmjerenja zemlje. To je dijelom dodirnuto u logičnom poimanju prema kojemu je Hrvatska mala zemlja koja ne može diktirati svjetska gospodarska kretanja, nego ih mora razumijevati i u mnogome im se prilagođavati. Zbog toga taj dokument i ne može biti krut nepromjenjiv dokument za dugogodišnje razdoblje i često će se tijekom planiranog razdoblja morati preispitivati, mijenjati i nadopunjavati, u skladu s globalnim kretanjima.
Teško se složiti s mišljenjem da je sve u strateškom okviru podjednako važno, pa zbog toga nema prioriteta, nema reda prvenstva. Činjenica je da čak i pri planiranju preuređenja stana svaka obitelj ili pojedinac krene od utvrđivanja stanja, vizija i želja preko planiranja potrebnih sredstava pa sve do određivanja mogućega na osnovi raspoloživoga, a u konačnici se s izvođačem valja dogovoriti o redoslijedu radova. E, pa sad neka netko kaže da je uređenje gospodarskoga i socijalnog stanja u zemlji manje složen posao od uređenja stana ili gradnje kuće za koju je logično startati s kopanjem temelja, ali, dakako, ne istodobno i s gradnjom krovišta.
Posebno je pitanje industrijski razvoj i nije jasno zašto on nije transparentnije i detaljnije razrađen, i to po dijelovima. Pritom posebnu pozornost valja obratiti izvoznoj strategiji. Nadalje, zar Hrvatska osim usluga, dakle, izrijekom pobrojanih putovanja i turizma, prijevoza, graditeljstva i financijskih usluga, nema ništa drugo ponuditi svjetskome gospodarstvu?
Kad se otvorenost hrvatskoga gospodarstva prema van spominje kao prednost, ipak valja istaknuti prema kome je ili prema čemu to gospodarstvo otvorenije. Nemoguće je jednostavno širom raskriliti vrata, pa neka uđe tko god ili što god poželi. Iako se pri spomenu revitalizacije industrijske proizvodnje ispravno zaključuje da ona ne može biti konkurentna masovnoj i jeftinoj s Istoka, malo se prešturo, gotovo usputno spominje njeno uklapanje u mreže multinacionalnih korporacija koje bi se temeljilo na visokotehnološkim procesima, dakle na višoj dodanoj vrijednosti.
Tome se pridodaje i proizvodnja prepoznatljivih hrvatskih 'brandova', što god to bilo. Hoće li Hrvatska na osnovi svoje gore spomenute otvorenosti tek tako privlačiti multinacionalne kompanije pa ćemo za one koje se odluče doći proizvoditi u visokorazvijenim tehnološkim procesima i biti unaprijed spremni za sve slučajeve? Izvrsnost kao prepoznatljivi hrvatski 'brand' lijepo zvuči i krasna je želja, ali u dokumentu pomalo nalikuje na lijep esejistički prikaz. Nije previše dopadljiva ni teza kako pobjednički mentalitet rađa želja za pojedinačnim isticanjem i uspjehom te čvrst individualizam. Čvrst individualizam svojstven je društvima kojima je strana solidarnost, pa čak i socijalna pravda. Kad je riječ o suvremenom društvu, individualizam naprosto valja smatrati vrlinom, nasuprot valjda u nas bivšem, kolektivizmu socijalizma.
Osjećaj za zajedništvo, osjećaj društvene odgovornosti i osobne međuovisnosti s drugim članovima društva, bez obzira na skupine kojima pripadaju, svakako trebaju biti neke od temeljnih vrlina dobro uređenoga društva. I sama država pokušava izaobići širu društvenu odgovornost. No čini se da pri tom pokušaju bijega od prevelikog očekivanja građana od vlastite države, od njihova prevelikog oslanjanja na državu i njezine institucije u uređivanju njihovih života, država ipak pokušava malo previše izmaknuti svoja leđa.
Jednako je i kad je riječ o planiranju u gospodarstvu. Planska privreda jest prošlost, ali to ipak ne može značiti da se država u potpunosti oslobađa obveze izrade planova i služi samo kao korektiv. Planiranje nekih općih usmjerenja, poticaja i potpora, pa čak i određena zaštita ranjivijih dijelova domaćega gospodarstva, ne mogu se naprosto izuzeti iz državnih obveza. A upravo se takva želja provlači.
Cijeli se dokument zasniva na pretpostavci da će Hrvatska i prije kraja razdoblja obuhvaćenog ovim Okvirom postati članica EU. Bilo bi dobro da je na tragu toga u materijalu razrađeno i korištenje nekih pretpristupnih fondova i drugih povlastica prije primanja u punopravno članstvo, ali i navedene beneficije i mogućnosti te na kojim poljima Hrvatska može biti od koristi poslije prijama. S druge strane, bilo bi jednako važno i da se ovaj materijal bavi hrvatskim tranzicijskim troškom ulaska u EU, od uređivanja svog sustava na svim razinama sve do ekologije. Taj trošak nipošto nije beznačajan i bilo bi dobro kad bi se, zbog planiranja ostalih troškova, barem okvirno naveo. Bez obzira na svu samouvjerenost i nade u prijam, što ako se iz nekog razloga to ne dogodi u planiranom razdoblju? Pa, iako to za Vladu iz njenog motrišta vjerojatno ne bi bio marketinški dobar potez, bilo bi dobro kad bi imala razrađen i neki pričuvni plan za tu mogućnost i kad bi on bio jasno napisan. Na sve se nadovezuje još jedan veliki izdatak Đ prijam u NATO pakt. Čini se da ni tu službena politika nije bila baš tijesno povezana s autorima Okvira. Naime, predsjednici države i Vlade RH poprilično smjelo taj događaj najavljuju za 2008. godinu. Koliko li će tek trebati sredstava za nužnu tranziciju Hrvatske vojske? Zbog toga bi neki drugi, važni dijelovi razvoja mogli u čekaonicu. To nas ponovno vraća na prioritete.
S obzirom na to da nije moguće bez barem istog broja stranica na koliko je dokument pisan napisati i promišljanja o njemu, neki će dijelovi nužno ostati bez komentara, iako ga zavređuju.
Kako vrijednosni sudovi autora o hrvatskim radnicima ne utječu bitno na sam Okvir, a i o njima se može sporiti, važnijim se čini procijeniti kako se u materijalu shvaća fleksibilnost tržišta rada i socijalna kohezija. Za razliku od brojnih poslodavaca koji fleksibilnost tržišta rada najčešće procjenjuju kroz motrište smanjenja radničkih prava, olakšano otpuštanje i sl., u dokumentu se fleksibilnost određuje kroz obrazovanost i stručna osposobljenost radne snage. To je pitanje 'zapošljivosti' radnika, pa što radnik ima više znanja i vještina to je fleksibilniji na tržištu rada. Povećanje prostorne i vertikalne socijalne mobilnosti nastat će kao rezultat ulaganja u obrazovanje i njegovu modernizaciju, a iznad svega, u povećanje njegove kvalitete. Osim toga autori vrlo jasno određuju socijalnu koheziju kao zbroj socijalne osjetljivosti i pravednosti, ali i razvoj poduzetništva u službi socijalne kohezije.
Dobro je što se pritom naglašava i društvena odgovornost poduzeća, od koje ono ni u kom slučaju ne može bit amnestirano. 'Poduzeće je dužno poslovati socijalno odgovorno i ulagati u društvo temeljem programa socijalne odgovornosti jer upravo iz društva izrasta tržište i potrošači čije preferencije osiguravaju veliku i stabilnu potražnju i dobit', kažu autori.
Tome pridodaju i stajalište: učiti Đ raditi Đ učiti. Dakle, obrazovanje i cjeloživotno učenje u službi mobilnosti i fleksibilnosti radne snage svakako vrijedi podržati. Na tragu toga je i najava predsjednika Vlade RH, prema kojoj srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj mora postati obveza. Mi, iz Nezavisnih hrvatskih sindikata, već godinama upozoravamo na problem preranog napuštanja škole, gdje nakon obvezne osnovne škole veliki broj djece, zbog neimaštine i drugih razloga, ne nastavlja školovanje u nekoj srednjoj ili strukovnoj školi. Pa ako već mnogi i ne odlaze na fakultete, važno je da u sustav rada uđu s nekim konkretnim znanjima i vještinama.
Dokument jasno zagovara razvoj utemeljrn na znanju i ulaganju u ljude, a ne građenje konkurentnosti na niskim troškovima rada. Vrlo se jasno određuje kako 'iako obrazovanje nije jedina odrednica fleksibilnosti radne snage, najfleksibilniji su oni radnici koji imaju vještine i znanja koja se traže na tržištu. Ulaganje u ljude stoga dugoročno povećava i fleksibilnost na tržištu rada.' Ovome se sa sindikalnog stanovišta nema što dodati. Jednako je prihvatljivo i stajalište prema kojemu 'osobine hrvatskog tržišta rada sa stajališta fleksibilnosti zakonskog okvira ne odstupaju bitno od standarda EU'. Dobra je želja i stajalište o nužnosti trajne izgradnje kompetentnosti nastavnog osoblja i njihova stručnog usavršavanja kao i stručnog usavršavanja menadžera.
Bilo bi dobro da je problem sive ekonomijemnogo podrobnije razrađeno u dokumentu.
No kad je riječ o nužnosti obrazovanja, dokument je manjkav u vezi s dodjelom pomoći darovitim studentima, školarcima i onima u potrebi. Nakon što je bivša vlast studentima ukinula dječji doplatak, a ni nova ga nije vratila, pitanje je kako pomoći studentima da lakše studiraju? Stipendije, nažalost, u Hrvatskoj nikad nisu zaživjele u potrebnom obujmu. I to ne samo za fakultete,nego i za deficitarna zanimanja kako ne bismo morali uvoziti radnu snagu. Najava stvaranja imigracijske politike uz sadašnjih više od 300.000 nezaposlenih nije nimalo bezazlena. Pogotovo ako se zna kako je više od 40 posto nezaposlenih mlađe od 35 godina.
To je jedan od pouzdanih pokazatelja da sustav obrazovanja nije baš naročito povezan s potrebama gospodarstva i građane u velikom broju obrazuje za burzu rada. Ta mlađa populacija nezaposlenih danas se lakše može brzo dokvalificirati i dopunski obrazovati za potrebe gospodarstva danas. A za sutra to treba učiniti cjelovitim preustrojem obrazovnog sustava i njegovim izravnim povezivanjem s gospodarstvom. Tome je, bez obzira što se poziva i na druge dokumente, i ovaj dokument trebao posvetiti više pozornosti. Stvaranjem uvjeta za imigraciju potrebne radne snage, a bez rješavanja pitanja nezaposlenih i obrazovanja, Hrvatsku bi se, linijom manjeg otpora, mogla dovesti u situaciju da istodobno uvozi radnu snagu i ima sve veći broj nezaposlenih.
Pitanje plaća otvoreno je na razini poželjnosti postizanja dogovora o politici plaća na državnoj razini, kako bi se rast plaća usporio u odnosu na produktivnost, odnosno rast BDP-a. No hrvatska je realnost da većina poduzeća već odavno na taj način ugovara rast plaća. Takav je dogovor možda i moguć na razini državnih i javnih službi, ali pod uvjetom da se objedine u jedinstven kolektivni ugovor. Umjesto društvenog dogovora o plaćama, važnije bi bilo stvoriti snažne društvene mehanizme za kolektivno pregovaranje, posebno na razini djelatnosti u gospodarstvu. Općenito, kolektivnom je pregovaranju trebalo posvetiti veliku pozornost.
Izgleda da se ciljevi reforme zdravstva i mirovinskog sustava jasnije istkazuju u ovom dokumentu nego u dijalogu socijalnih partnera s Vladom. Tako, kad je riječ o zdravstvu piše: 'Reformu zdravstvenog sustava treba povesti s ciljem povećanja ekonomske efikasnosti sustava kroz postupno povećanje privatnih izdataka za zdravstvo i udjela primarne zdravstvene zaštite u ukupnim izdacima za zdravstvo.'
Iako dalje stoji da 'reforma zdravstva nije, kako se to često percipira, sinonim za smanjivanje dostupnosti zdravstvenih usluga', ipak u dokumentu slijedi: 'potrebno je ponovo uspostaviti pravu prirodu doprinosa i posebno u okviru zdravstvene reforme ponovo uspostaviti vezu između visine uplate i obujma usluga koji se za njih prima'. Nije li to put prema načelu: više platiš Đ više dobiješ. A što je onda s društvenom solidarnošću? U tom dijelu dokumenta ima mnogo proturječnosti.
Kad je riječ o mirovinskom sustavu, iz dokumenta se vidi da je Vlada zadovoljna jer je 'mirovinska reforma do sada u značajnoj mjeri polučila željene rezultate u stabiliziranju deficita mirovinskog sustava' (na teret novih umirovljenika Đ rekli bismo). Dakle, iako sindikatima obečava razgovor o toj temi, izražavajući razumijevanje za probleme novih umirovljenika, ali i druge slabosti, očito je da Vlada za to zapravo nema ni volje ni želje. Posebno je pitanje što znači da je 'potrebno u skoro vrijeme povećati sadašnju stopu (5% bruto plaće) izdvajanja za 2. stup'. Nadajmo se da to ne znači i povećanje ukupnog izdvajanja za mirovine (jer su stope doprinosa već veliki teret plaća), nego preraspodjelu na teret 1. stupa. Iz prijedloga to nije vidljivo.
U dokumentu se navodi i potreba za 'liberaliziranjem investicijske politike mirovinskih fondova'. To valjda proizlazi iz spoznaje o niskim prinosima fondova (u odnosu na proklamirano) pa se i na 'skliskom terenu' traže dodatni izvori sredstava. Rizičnija ulaganja znače i veću mogućnost gubitaka. Zašto se dokument nije pozabavio pitanjem visoke cijene održavanja fondova 2. stupa, na što upozoravaju sindikati? Nameće se logičnim pitanje koje već dulje i sindikati upućuju Đ nije li nas s tom reformom netko ipak povukao za nos?
U nastavku privatizacije očito država ne namjerava baš snažno poticati i podupirati radničko dioničarstvo kao model, jer ono znači veće pogodnosti za radnike i dulji niz godina za otplatu vlasničkih udjela u poduzeću. Državu očito i dalje mori 'glad' za svježim novcem pa radničko dioničarstvo (ESOP) podupire tek deklarativno, a jasno se zauzima za, kao što piše 'nastavak privatizacije uvrštenjima na burzu' što 'može maksimizirati prihode od privatizacije'.
Znači kupuje tko ima novca, a radnici, kao u 90-ima 'izvise' u svim drugim slučajevima. Na to se nadovezuje i oslanjanje na model javno-privatnog partnerstva. No ne razrađuje ga dovoljno, a Historia est Magistra Vitae, pa i taj model traži daleko širu razradu i nužne jasne zaštitne mehanizme.
Kad je riječ o nastavku privatizacije upravo bi u spomenutom dokumentu trebala biti razrađena cjelovita vizija i strategija same privatizacije. Uz radničko dioničarstvo i posebne povoljnosti za hrvatske građane treba odrediti što je i koliko u nacionalnom interesu zadržati u državnom vlasništvu, a što i koliko prodati. Posebno se pri tome treba posvetiti pitanjima pitke vode, obradive zemlje, građevinskog zemljišta, obale, otoka, šuma, zemljištu na kojemu su stranci već vlasnici neke nekretnine, pitanju energetskih izvora, koncesija itd. Tu opreza, ali i nedvojbenih opredjeljenja nikad dosta.
Navodi se i želja za 'poticanjem razvoja tvrtki i fondova rizičnog kapitala' koji će osiguravati kapital za tvrtke koje nemaju dovoljno vlastitih sredstava, a ne mogu sklopiti ni optimalne financijske aranžmane s drugim financijskim posrednicima'. To je poželjno u našem društvu, no također traži širu razradu i budno oko države.
Važno je spomenuti i fiskalni stabilizacijski fond koji bi se formirao prema uzoru na neke europske zemlje (ali i biblijskom uzoru o spremanju pričuva žita u dobrim godinama za loše godine). Ideja sama po sebi nije loša. No nameće se pitanje koje su to za Hrvatsku dobre godine u situaciji vrlo visoke vanjske (ali i unutarnje) zaduženosti, uz vrlo velik vanjsko-trgovinski i proračunski deficit? Taj bi se fond, kažu autori, punio 'dijelom iz privatizacijskih prihoda od prodaje udjela u javnim poduzećima i dijelom od poreznih prihoda prikupljenih u iznimno uspješnim turističkim godinama'. To zvuči pomalo naivno i utopistički, ne zbog samog načina punjenja nego zbog proračunske situacije, vraćanja duga umirovljenicima, visokih deficita u zdravstvenome i mirovinskom sustavu i mnogih 'drugih rupa' koje treba pokrpati.
U dokumentu su još razrađene brojne teme, neke i dobre, dakako, na koje bi se trebalo osvrnuti. No, to bi tražilo još prostora. Ovako, tek još nekoliko napomena.
Pri spomenu imigracijske politike, mnogo bi važnije bilo prethodno restrukturirati Zavod za zapošljavanje i osnažiti njegov rad na terenu, među poduzetnicima, ali i preustrojiti sustav znanosti i obrazovanja. I HZZ i znanost i obrazovanje moraju osluškivati i znati prepoznati potrebe gospodarstva i zajedno s njim tražiti rješenja koja će ponajprije povećati 'upošljivost' radne snage, a onda i smanjiti nezaposlenost.
Jednako je važno i donošenje nacionalne obiteljske i populacijske politike kako se ne bi ostvarile crne prognoze demografa da će polovinom ovog stoljeća u Hrvatskoj, zbog smanjenog nataliteta, na jednog zaposlenog otpadati 1,32 umirovljenika (Danas je odnos 1,38 zaposlenih na jednog umirovljenika). U vezi s time treba postići opći društveni konsenzus.
Posebno je pitanje nedostatak cjelovite nove energetske strategije koja će, uvažavajući trenutačno, ali i predviđajući buduće stanje na području energenata, od raspoloživosti do cijena, znati pozicionirati Hrvatsku. U skladu s razvojnim pravcima gospodarstva treba promišljati i o energiji, vrstama, potrebama, načinu proizvodnje i dobavljanja, o cijenama, utjecaju, pozicijama energetskih proizvođača i dobavljača, putovima i načinima transporta, vlasništvu i sl.
Nužno je razraditi sve mogućnosti, a posebno one vezane uz alternativne izvore i jeftinija goriva, kao i državne i lokalne poticaje za istraživanja na tom području, ulaganja u proizvodnju kao i preorijentiranost na jeftinije energente i uštede energije. Država se mora jasno odrediti i prema nuklearnoj energiji.
Uz energente i energiju vezuje i prometna strategija pa i nova, izmijenjena uloga pružnih i vodnih putova, s obzirom na poskupljenje cestovnog prometa uslijed poskupljenja goriva. Kakvo je novo mjesto i uloga HŽ-a i prateće industrije? I to pitanje traži mnogo širu razradu.
I, na kraju, uz velike hrvatske mogućnosti u proizvodnji hrane, posebice zdrave hrane, kakvo je stajalište s vezi s uzgojem i prodajom GMO hrane? Svakako bi bilo dobro (i isplativo) bez GMO-a!
Kad se detaljno prouči Strateški okvir za razvoj, on očito i jest to što mu naziv govori Đ okvir.
Valjda na toj osnovi i njegovi autori očekuju primjedbe koje će upotpuniti sadržaj i dodati 'boju slici'. Stoga ga ne treba pokopati, nego uputiti primjedbe i dati prigodu autorima da ih bez imalo sujete razmotre i uvrste u cjelovitu sliku kako bi sama strategija u konačnici prerasla ovaj okvir. Predugo čekamo, vrijedi se potruditi za tako važan društveni konsenzus.
Pa neka onda na takvoj, društveno usuglašenoj strategiji, politike i stranke gube i osvajaju vlast, upravo na osnovi većeg ili manjeg provođenja i dopunjavanja utvrđenih strateških temelja i pravaca gospodarskoga i socijalnog razvitka Republike Hrvatske. Tada će i sami izbori u Hrvatskoj poprimiti drugi smisao pa će se građani ponajprije opredjeljivati za programe, a ne za obećanja ili 'protiv onoga do sada'.

Prednosti i nedostaci
+
• dobro je da napokon imamo osnovni dokument
• ostavlja velike mogućnosti za nadopune i promjene
• pisan na jednostavan i razumljivi način

-
• nema dublje analize stanja
• nisu postavljeni nikakvi prioriteti
• nerazrađen industrijski razvoj i izvozna strategija
• država se izmiče od planiranja i zaštite domaćega gospodarstva
• nije razrađeno korištenje pretpristupnih fondova ni trošak ulaska u EU
• nema pričuvnog plana za slučaj odgode prijama u EU
• ne navodi se trošak tranzicije HV-a u NATO (najavljen do 2008.)
• ne daje se vizija za nastavak privatizacije, a radničko dioničarstvo podupire se samo deklarativno
• nema nove energetske strategije

Piše: Krešimir Sever
predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata