Hrvatski telekomi: najviše se dobiva kad se radniku uzima

U ovom članku usporedit ćemo standard radnika u Hrvatskoj i u razvijenijim zemljama, kao što su Njemačka i Austrija. Odabrali smo upravo te dvije zemlje jer su one povijesno bile, i još uvijek jesu, dominantna odredišta radničke emigracije s ovih prostora. Dodatno, neposredan povod ovom članku bio je prosvjed radnika A1 Hrvatska, 7. listopada u Zagrebu. Radnici ove lokalne podružnice austrijske korporacije A1 Telekom Austria Group prosvjedovali su zbog mizernih plaća i nepostojanja kolektivnog ugovora, a o cijeloj situaciji razgovarali smo s Hrvatskim sindikatom telekomunikacija (HST), posredstvom jedne PR agencije.

STANJE U TELEKOM INDUSTRIJI

Plaća u najnižem platnom razredu u A1 Hrvatska, u kojem je oko petina zaposlenika – pretežno radnici u službi za korisnike, prodavači i tehničari na terenu, iznosi 590 € (oko 4500 kn) neto, dok istovremeno više od 70 % svih radnika prima plaću manju od prosječne plaće u RH. Uz to, u A1 Hrvatska ne postoji kolektivni ugovor, nego su skoro sve obaveze, u vidu često nerealnih normi, i prava radnika, kao što su varijabilni dio plaće i drugi dodaci, propisani razno-raznim pravilnicima, koje pak menadžment može jednostrano mijenjati. Za usporedbu, radnici u A1 Austrija, središnjici ove korporacije, imaju kolektivni ugovor, a plaće su im zbog inflacije povećane za 7,5 % pa tako ondje neto plaća u najnižem platnom razredu iznosi 2023 € (cca 15200 kn), gotovo tri i pol puta više nego u RH. Zbog svih ovakvih materijalnih uvjeta i dvostrukih standarda, prosvjedu se odazvalo 650 radnika telekom industrije iz cijele Hrvatske.

Situacija nije ništa bolja u ostalim kompanijama ovog sektora u Hrvatskoj. „Trenutno Kolektivni ugovor imaju jedino radnici u Hrvatskom Telekomu. U studenom krećemo s pregovorima u Hrvatskom Telekomu za novi Kolektivni ugovor za sljedeću godinu te također u Telemachu kako bismo u toj kompaniji izborili prvi Kolektivni ugovor“, objašnjavaju iz HST-a. Ovakvo izrabljivanje doprinosi, naravno, i vrlo velikim fluktuacijama radnika. „Osnovni razlog je plaća. Telekom tržište je zapravo malo i nije rijetkost da radnici i menadžeri koji su radili u HT-u danas rade u A1 ili Telemachu, jer se svi „vrte“ na istom tržištu. Ponekad telekom kompanija vrbuje cijeli prodajni tim kojem obećava bolje uvjete i bolju plaću, ali se na kraju ispostavi da nije riječ o značajnom poboljšanju uvjeta“, dodaju u HST-u.

STANDARD U EUROPSKOJ UNIJI

Niske plaće nisu svojstvene samo telekom kompanijama, naravno. One obilježavaju radne uvjete u istočnoj i jugoistočnoj Europi, općenito. Pogledajmo stoga kakvo je stanje u drugim zemljama. Prosječna neto plaća samca bez djece u 2022. godini iznosila je 2178 € (16400 kn) na razini EU-a. U Njemačkoj se radilo o iznosu od 2870 €, a u Austriji o 2986 €. Na samom dnu EU-a nalazila se Bugarska s prosječnom netom plaćom od 701 €, pa Rumunjska sa 746 €, Mađarska s 896 € i, na 4. najlošijem mjestu, Republika Hrvatska s 905 € (6800 kn). Prema najnovijim podacima našeg Državnog zavoda za statistiku, u kolovozu 2023. godine prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosila je 1163 € (8800 kn). No pažljivijim uvidom primjećujemo da više od 60 % radnika prima ispodprosječnu plaću, a gotovo svi zaposleni u Hrvatskoj u kolovozu 2023. zaradili su plaću manju od prosječne europske plaće u 2022 godini.

Promotrimo sada standard kupovne moći (SKM). To je jedinica umjetne valute koja eliminira razlike u razinama cijena među državama pa tako 1 SKM kupuje istu količinu roba i usluga u svim državama. Prema prosječnim neto primanjima radnika zaposlenog na puno radno vrijeme, samca bez djece, u 2022. godini na posljednjem mjestu u EU bila je Slovačka s mjesečnom kupovnom moći od 1093 SKM. Iznad nje bile su Bugarska s kupovnom moći od 1260 SKM i Hrvatska s 1269 SKM. U istom razdoblju, u Njemačkoj je mjesečna kupovna moć bila 2663 SKM, a u Austriji 2694 SKM. Radnici u Republici Hrvatskoj su, dakle, po kupovnoj moći praktički predzadnji u EU i sa svojim primanjima mogu si priuštiti duplo manje toga nego radnici u Njemačkoj ili Austriji.

Hrvatska se po visini plaća nalazi na dnu Europske Unije. To se odnosi na sve djelatnosti, pa tako i na telekomunikacije, i to je jedan od razloga zašto mladi ljudi s cijelim obiteljima i dalje masovno napuštaju Hrvatsku, a k nama dolaze radnici iz Nepala, Filipina i spremni su raditi za minimalac i živjeti u neprimjerenim uvjetima

Slučajni prolaznik na trgu sada bi na sve ovo rekao: „Da, ali tamo su i troškovi veći!“ Česta je to mantra kojom se pokušava tješiti radnike s ovih prostora. Međutim, statistički podaci Eurostata prikazuju ipak nešto drugačiju sliku. U 2020. godini, 21 % ukupnog budžeta kućanstava u Hrvatskoj odlazilo je na hranu. U Njemačkoj je taj udio iznosio 11 %, a u Austriji 12 %. Svako tko je u zadnjih nekoliko godina bio u dotičnim zemljama mogao se uvjeriti da su tamo cijene hrane približno iste kao u Hrvatskoj, a često i niže.

„Ali što je s režijama, stanarinom?“ Kod nas ionako „svi imaju neku nekretninu“, zar ne? Pogledavši isto statističko istraživanje, možemo vidjeti da u RH troškovi stanovanja, režija i goriva čine udio od 32 % ukupnog budžeta kućanstva. U Njemačkoj i Austriji, pak, na istu kategoriju troškova odlazi 31 % i 24 % budžeta kućanstva. Činjenica je da u RH 91 % stanovništva živi u kućanstvu koje je i vlasnik svog doma; u EU, samo je u Slovačkoj i Rumunjskoj taj udio veći. Za usporedbu, prosjek na razini cijele EU je 70 %, dok u Njemačkoj i Austriji pola stanovništva živi u vlastitoj nekretnini, a pola živi u najmu. No kućanstva u Hrvatskoj imaju previše stanara i u prosjeku smještaju više ljudi nego u ostatku Europe. Prema Eurostatu, 33 % stanovništva u Hrvatskoj živi u pretrpanim domovima, što je oko tri puta više nego u Njemačkoj i Austriji, i dva puta više od prosjeka EU. Zrcalna situacija može se vidjeti u Bugarskoj i Rumunjskoj.

Dakle, u odnosu na Austriju i Njemačku, gotovo dvostruko veći udio primanja u RH odlazi na hranu, a unatoč „veleposjedničkom mentalitetu ovih prostora“, troškovi stanovanja kod nas su veći. Uz to,u RH 78 % mladih od 18 do 34 godineživi s roditeljima, najviše u EU. U Njemačkoj i Austriji taj udio je više nego upola manji, dok je prosjek EU-a 49 %. No bez stanova svojih roditelja, tog naslijeđa jugoslavenske stambene politike, ti isti mladi (ali i šire!) bili bi još u goroj situaciji.

MIGRANTI I AGENCIJSKI RADNICI

Svega ovoga svjesni su i u Hrvatskom sindikatu telekomunikacija. „Hrvatska se po visini plaća nalazi na dnu Europske Unije. To se odnosi na sve djelatnosti, pa tako i na telekomunikacije, i to je jedan od razloga zašto mladi ljudi s cijelim obiteljima i dalje masovno napuštaju Hrvatsku, a k nama dolaze radnici iz Nepala, Filipina i spremni su raditi za minimalac i živjeti u neprimjerenim uvjetima“, kažu nam iz HST-a. No ovakvo izrabljivanje postane s vremenom nedovoljno unosno pa poslodavci moraju posegnuti za nešto kreativnijim, i manje reguliranim, prekarnim rješenjima. Pitali smo se kakva je situacija u telekom industriji po tom pitanju.

„Jedan dio radnika koji su zaposleni u korisničkoj podršci i prodaji su zaposlenici telekom kompanija, a drugi dio su agencijski radnici i studenti. Osim preko svojih radnika, telekom operateri dio usluga pružaju putem vanjskih partnera, odnosno vanjskih kontaktnih centara“, govore nam u HST-u. Ovdje se ponovno očituje taj famoznioutsourcing, čiji je ishod u pravilu lošija i skuplja usluga, niske plaće i loši radni uvjeti za radnike i, naravno, profit za vlasnike kompanija. „Agencijski radnici su radnici drugog reda. Prema Zakonu o radu, u odnosu na radnike koji imaju direktni ugovor s poslodavcem za kojeg rade, garantirana im je samo plaća i radno vrijeme. Svi dodaci na plaću, odnosno sva prava iz kolektivnog ugovora ili pravilnika, im nisu garantirana. Na žalost, to je velika nepravda Zakona o radu i to je razlog zašto je Hrvatska u Europskoj Uniji zemlja s najviše agencijskog rada i rada na određeno vrijeme“, objašnjavaju iz HST-a.

KULTURNO UZDIZANJE NA GODIŠNJEM ODMORU

Možda se pitate na što to onda, pobogu, Nijemci i Austrijanci troše sav taj višak novca? Kao što možemo vidjeti na Slici 1., na kulturu i rekreaciju te na restorane i hotele. Naime, u Njemačkoj i Austriji se za kulturu i rekreaciju izdvaja gotovo tri puta veći udio kućnog budžeta nego što je to slučaj u, primjerice, Hrvatskoj i Rumunjskoj.

Slika 1. | Struktura izdataka za potrošnju za EU u 2020.

Slično, na hotele i restorane troši se dvostruko više nego u Hrvatskoj, a čak šest puta više nego u Rumunjskoj. No – možda ste očekivali – i u Hrvatskoj i u Rumunjskoj na odjeću i obuću odlazi praktički dvostruko veći dio kućnog budžeta nego u Austriji i Njemačkoj. Uz sve navedeno, u 2022. godini gotovo pola kućanstava u Republici Hrvatskoj nije si moglo priuštiti godišnji odmor izvan mjesta stanovanja, npr. odlazak na more, i to u trajanju od samo tjedan dana. U Njemačkoj je udio takvih kućanstava bio nešto više od petine, a u Austriji samo 14 %.

POSTULATI NEOLIBERALNOG PODUZETNIŠTVA

Dotaknimo se još nekoliko jeftinih teza koje se uporno nastoji prodati radnicima i javnosti općenito. Jedna od njih je da su kod nas plaće takve kakve jesu jer „naši radnici malo rade“. Ipak, statistika neumoljivo raskrinkava ovaj neoliberalni mit. Prema podacima Eurostata za 2022. godinu, prosječan tjedni broj radnih sati na razini cijele EU bio je 37, u Njemačkoj 35, a u Austriji 36. Za usporedbu, u RH i Rumunjskoj se prosječno tjedno radi 40 sati. Nameće se zaključak da najmanje plaćeni i najsiromašniji radnici rade najviše.

Druga vječita teza naših doajena slobodnog poduzetništva su visoki troškovi rada, tzv. nameti, koji im –„nažalost“– ne ostavljaju prostora za povećanje plaća radnicima. Međutim, pogledamo li službenu statistiku Eurostata za 2022. na Slici 2., primjećujemo da je udio poreza i doprinosa u troškovima rada višestruko veći u Austriji i Njemačkoj nego u Hrvatskoj.

Slika 2. | Procijenjeni satni trošak rada za EU u 2022.

Graf prikazuje satnu cijena rada u zemljama EU-a u 2022. godini, istovremeno razdvajajući troškove samih plaća od poreza, doprinosa i ostalih „davanja“. Ovako zorno prikazani odnosi ovih komponenata troška rada samo dodatno naglašavaju ogroman nesrazmjer u primanjima radnika zapadne i istočne Europe, ali i još jednu činjenicu – plaće ipak mogu biti veće, nametima unatoč.

Dodatan uzrok niskih plaća na ovim prostorima je, prema nekim našim ekonomskim analitičarima, i niža produktivnost radnika. Međutim, ako su radnici ovdje zaista manje produktivni nego na tzv. Zapadu, ne radi se o lijenosti, kako se to voli prikazati, nego o tome da kompanije dovoljno ne ulažu svoje profite u modernizaciju proizvodnih procesa niti u njihovu učinkovitiju organizaciju. Uz to, ovo može vrijediti samo za neke gospodarske grane, kao što su proizvodna i prerađivačka industrija, ali ne i za, recimo, telekom i IT industriju, gdje su standardi vrlo bliski, ako ne i sasvim isti, onima u razvijenim zemljama.

CENTAR I PERIFERIJA

Analizom Eurostatovih podataka, očito je da je slična situacija i u drugim socio-ekonomskim kategorijama: raspoloživi dohodak po članu kućanstva i nejednakost u njegovoj raspodjeli, radni uvjeti, stopa rizika od siromaštva, materijalna i socijalna deprivacija… Glavne uloge na začelju rang-lista navedenih statističkih pokazatelja uvijek su podijeljene manje-više istim akterima: Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i Slovačkoj. Rekli bismo sada našem nasumičnom prolazniku da ovo nije slučajno.

Kapitalizam se kroz povijest neravnomjerno razvijao, kako zbog vlastitih tendencija, tako i iz potreba razvijenijih zemalja, što je dovelo do stvaranja tzv. centra i periferije. Centar kapitalizma predstavljaju najrazvijenije i najbogatije zemlje, a periferiju nerazvijene, siromašne zemlje. Odnos između centra i periferije je eksploatatorski, u smislu da zemlje centra koriste svoju vojnu, političku i ekonomsku moć kako bi izvlačile višak vrijednosti iz zemalja periferije. Najbolje je to vidljivo u poznatim „stranim investicijama“; kako su u zemljama periferije plaće radnika značajno manje nego u zemljama centra, kompanijama iz centra vrlo je profitabilno otvarati podružnice u zemljama periferije. Profit koji u tim zemljama ubiru izravno ovisi o cijeni rada tamošnjih radnika. Općenito, kada kompanije dosegnu minimum koji je potrebno ulagati u poslovne procese, jedina preostala mogućnost za izvlačenje profita je niska cijena rada, za što im je neophodno postojanje armije nezaposlenih, kao i migranata. Takve „investicije“ će naše kompradorske političke elite, naravno, dočekati širom raširenih ruku i ozarenih lica, dok kompanije na određeni broj godina odrješuju plaćanja poreza i radi njih mijenjaju prostorne planove i zakone o radu. Istovremeno, radnici će raditi za crkavice da bi u Njemačkoj životni standard ipak bio nešto drukčiji. Možemo reći da se kapitalizam u centru razvija i cvjeta upravo na račun nerazvijenosti periferije i da je ona nužna za bogatstvo zemalja centra.

NASTAVAK SINDIKALNE BORBE

Često se „strane investicije“ u početku pojavljuju u obliku kompanija koje su poželjni poslodavci. No treba imati na umu da je ono što pružaju radnicima u zemljama periferije šaka jada u odnosu na ono što se nudi njihovim radnicima u centru. Tako je bilo i s A1, još tamo krajem 90-ih. „Upravo smo to nebrojno puta čuli od radnika koji se žale da su počeli raditi u perspektivnoj firmi koja je brinula za radnike, a danas brine samo za profit i to preko leđa radnika. Uz to, radnici se žale da je voditelja timova i menadžera previše, a njih operativaca koji odrađuju posao premalo.“ Reagiravši na nedavni prosvjed, uprava A1 hvali se visokim primanjima njihovih radnika, prenose nam iz Hrvatskog sindikata telekomunikacija, i nastavljaju: „To jednostavno nije točno. Uprava u primanja ubraja dodatke koji nisu plaća, kao što su npr. topli obrok i prijevoz. Te isplate ne ulaze u osnovicu za bolovanje, za prekovremeni rad, za mirovinsko osiguranje ili u kreditnu sposobnost.“ Stav sindikata posve je jasan kada su u pitanju visine plaća radnika u RH: „Radnici moraju biti primjereno plaćeni za svoj rad. Smatramo da minimalna neto plaća u Hrvatskoj, koja je sada na razini 560 eura neto, ne bi smjela biti niža od visine minimalne košarice koja se kreće oko 950 eura.“

Svaki od članova Pregovaračkog odbora Sindikata, pod prijetnjom materijalne kazne u visini 7.963,37 eura (60.000 kuna), pod prijetnjom kazne zatvora i pod prijetnjom otkaza ugovora o radu, svojim potpisom se obvezuje da o plaćama i primanjima radnika ne smije nikada, nigdje i nikome govoriti

A1 je, u međuvremenu, uvjetovao nastavak pregovora o kolektivnom ugovoru potpisivanjem izjave o tajnosti. „Prema toj izjavi, svaki od članova Pregovaračkog odbora Sindikata, pod prijetnjom materijalne kazne u visini 7.963,37 eura (60.000 kuna), pod prijetnjom kazne zatvora i pod prijetnjom otkaza ugovora o radu, svojim potpisom se obvezuje da o plaćama i primanjima radnika ne smije nikada, nigdje i nikome govoriti“, pojašnjavaju iz HST-a. To je bio razlog zbog kojeg smo sa sindikatom komunicirali posredstvom PR agencije. Zahtjevi sindikata u ovim pregovorima su sljedeći: usklađenje plaća s rastom troškova života; povećanje minimalne plaće za 100 eura – s 590 na 690 eura, odnosno razmjerno povećanje u svim platnim razredima; da postojeća prava, npr. topli obrok, božićnica, prekovremeni rad, otpremnine i drugo, budu zagarantirana kolektivnim ugovorom.

Kao neke od sljedećih koraka, iz sindikata navode: „Budući da Hrvatski sindikat telekomunikacija danas predstavlja oko 50 % radnika u tri najveća telekom operatera te da smo reprezentativni sindikat na razini HUP-ICT, obnovit ćemo zahtjev za pregovore za granski kolektivni ugovor za telekom i ICT djelatnost u Hrvatskoj. Cilj nam je ujednačiti standarde radnih i materijalnih prava, odnosno cijenu rada na telekom tržištu.“

HST razmjenjuje znanja i iskustva sa sindikatima u inozemstvu te surađuju u zajedničkim aktivnostima. „Svi mi imamo istu obvezu i isti cilj – borba za bolje plaće i bolje uvjete radnika. Svi se moramo pokrenuti neovisno o tome radi li se o državnom, javnom ili privatnom sektoru, jer to je jedini način da hrvatskog radnika maknemo s dna ljestvice plaća u Europskoj Uniji.“

S ovime se nedvojbeno slažemo i podržavamo sindikate i radnike u njihovoj borbi. Treba ipak imati na umu da će sve što radnici vlastitim snagama uspiju izboriti još uvijek biti daleko manje od onoga što imaju njihovi kolege u Austriji i Njemačkoj. Nije dovoljno preživljavati, biti zahvalan našem premijeru što nam nije još gore, ili otvarati pekare, kako predlažu neki ekonomski analitičari. Potrebno nam je snažnije povezivanje sindikata i radničkih političkih opcija, aktivan rad na terenu oko konkretnih radničkih problema i političko organiziranje radnika. Samo tako moguće je poboljšati radne uvjete i položaj radnika, ali i izboriti se za interese radničke klase.