Potpora NHS-a štrajkašima u pravosuđu

Nakon što vi, zaposleni u sustavu pravosuđa provodite štrajk već sedmi tjedan, želimo vam, neovisno o ranije upućenoj potpori, ponovno uputiti izraze naše potpore i poštovanja. Neovisno o pritiscima i omalovažavanju koji dolaze ne samo od strane vlasti, nego nažalost, i nekih sindikalnih kolega, vi ne posustajete. A vlasti su pokušale gotovo sve kako bi najprije omele i spriječile taj štrajk, diskreditirale u javnosti štrajkaše i njihove zahtjeve, a onda su, nakon što im sudska zabrana štrajka nije prošla, na sudu zatražile utvrđivanje zakonitosti samoga štrajka. I nigdje im ništa nije prošlo. Vaš štrajk je zakonit. Posebno je važno to što su sudovi na svim razinama ocijenili štrajk zakonitim. Bilo je to i za očekivati, jer uz članove obitelji, rodbinu i prijatelje, stvarne razmjere malih plaća i siromaštva zaposlenih u tom sustavu najbolje znaju suci koji rade zajedno s vama i znaju svu mizeriju i neodrživost vaših primanja i težinu življenja, ali i izrazito  teške radne uvjete.

Neshvatljiva je i neprihvatljiva lakoća s kojom se vladajući odnose prema zahtjevima štrajkaša, odnosno sindikata i prema stanju u kojem se ti zaposlenici zbog niskih primanja kreću samim granicama održivosti. Sit gladnome ne vjeruje. Problem je što, nakon više godina razgovora i svih podastrijetih dokaza o niskim primanjima, vlasti nisu pokazale razumijevanje i želju za pronalaženje rješenja za vaše probleme, a koje bi dovelo do izlaska iz sadašnje situacije. Nepobitna je činjenica kako su vaša primanja preniska, ponajprije za dostojan život, a onda i za odgovornost koju nosite. Da je bilo volje od strane resornog ministarstva, a ne samo pukih razgovora radi razgovora, sve se to moglo već odavno riješiti. Ali volje kod vladajućih sve to vrijeme nije bilo. Bilo je samo bagateliziranje zahtjeva i, sad je to jasno, kupovanje vremena i „zapričavanje“. Sindikat i zaposleni pri svemu tome su pokazali izrazito puno strpljenja, razumijevanja  i odgovornosti. Ali ne i vlast.

Čak i ako se radi o povrijeđenim taštinama pojedinaca ili same vlasti, kod odgovornih političara to ne bi smjelo nadvladati zdrav razum, kontekst i moguće široke društvene posljedice ovoga štrajka. Ne radi se ovdje o velikima i „maloj“, malima, o „gubitku obraza“, gubitku političkog ugleda i pokazivanju slabosti ako se popusti pravičnim zahtjevima štrajkaša. Vlast si ne može „priuštiti“ strepiti od toga što će na njihovo moguće prihvaćanje štrajkaških zahtjeva reći neki veliki, reprezentativni, iskusni „doajeni“ sindikalizma i od njihove moguće reakcije.

Radi se o pravednosti. Zahtjevi štrajkaša su opravdani, njihova su primanja premala za dostojan život. Godinama su zanemarivani i „stavljani na čekanje“. Zato i široka javnost podupire zahtjeve vas štrajkaša, vaš način borbe za vaša prava, za dostojne plaće i ugled posla koji obavljate, za vaš štrajk jer, očito, drukčije nije išlo. A vlast i dalje govori o „otvorenim vratima“. Nije pitanje otvorenih (ili zatvorenih) vrata, već sadržaja koji iza tih vrata čekaju štrajkaše i njihov sindikat kad kroče kroz njih. Iskustvo iz dosadašnjih događanja iza „otvorenih vrata“ je da ih čeka jedan veliki i nepodnošljivi verbalizam, samo obećanja, traženje da „uprazno“ prekinu štrajk, jedno veliko ništa.

I baš kad smo se usudili pomisliti kako ne može gore, da će vlada ozbiljno shvatiti štrajkaše i konačno pokrenuti ozbiljne i argumentirane pregovore, uvjerila nas je u suprotno. Nakon što vlada kao poslodavac do okončanja (neuspjelog) mirenja nije predložila poslove koje je i u štrajku nužno odrađivati i tako izgubila pravo odrediti ih naknadno, prije završetka štrajka, vi ste pokazali ogromnu društvenu odgovornost i tijekom štrajka nastavili odrađivati hitne poslove. Vlada, ne samo da to ne zna prepoznati i poštivati taj vaš postupak, nego u  zaslijepljenosti i povrijeđenosti, donosi odluku kako od 17. srpnja više štrajkašima neće plaćati dane provedene u štrajku. (Pa nije vas puno više plaćala ni u vremenu kad ste u punom obujmu, bez štrajka  obavljali svoje poslove). Jasan je to pokušaj slamanja štrajka jer, pretpostavlja vlada, netko tko je tako malo plaćen, sigurno nema pričuve od kojih će živjeti i plaćati obveze u vrijeme kad ne prima plaću pa će brzo odustati od štrajka. Ali o nečemu vlast  nije promišljala. Netko tko malo ima, nema puno ni za izgubiti. Ima još svoje dostojanstvo, a to mu baš nitko ne može uzeti, oteti, osim ako ga se sam ne odrekne. A onda kad se štrajkaši, zapravo štrajkašice (jer su na tim radnim mjestima pretežito zaposlene žene) upute sa obližnjeg suda u prosvjedni hod oko zgrade u kojoj se održavala sjednica vlade, vlada se okruži zaštitnim zidom specijalne policije. Kao da oko zgrade šetaju do zuba naoružane horde terorista sa eksplozivom i teškim naoružanjem u rukama, a ne prosvjednice s natpisima u rukama, u dostojanstvenom mimohodu, čak i bez rajčica i jaja. S tugom u očima i kiselim osmijesima, a ne „izbuljenih očiju i iskeženih zuba“. Svako opravdanje vlasti za takav postupak neprimjereno je.

Uz to, vlada, koliko se možemo prisjetiti, još nikada nikome od svojih zaposlenih nije u štrajku uskratila plaću. Umjesto želje za traženje kompromisa, pravičnog dogovora i rješenja nastale situacije  vlada odgovara „teškim naoružanjem“, obustavom plaće. Umjesto uvažavajuće komunikacije i sadržajnih pregovora, odlučuje se „lomiti“štrajkaše. Taj bi vladin postupak vjerojatno pozdravila i „željezna lady“, Margaret Thatcher.

Situacija sve brže klizi prema još težoj i složenijoj, osim ako se postigne dogovor. A za dogovor nisu dovoljna samo vladina, odnosno ministrova „otvorena vrata“ i isto nepodnošljivo ponavljanje istih, praznih poruka. Za dogovor iza tih „otvorenih vrata“ vlada treba nešto staviti na stol. Samo od „otvorenih vrata“ i obećanja se još nitko nikada nije najeo pa neće ni štrajkaši.

Želi li vlada da štrajk prestane, treba ponajprije ozbiljno shvatiti vas štrajkaše i vaše zahtjeve. Treba konačno i bez otpora istini razumjeti složenost, težinu i odgovornost poslova koje obavljate. Treba prepoznati društvenu važnost i vrijednost tih poslova i biti ih spremna odgovarajuće platiti. Treba imati volju za iznalaženje rješenja za nastalu situaciju, ne samo štrajka nego i razloga koji su do štrajka doveli. Štrajk je tek posljedica. No postaje i uzrok nekih drugih posljedica. Treba razumjeti širinu problema i razmjere štete za građane i gospodarstvo pa i za vlastiti politički ugled, ne zbog štrajka i štrajkaša, nego zbog svog nečinjenja. Zbog taština i odvojenosti od onih koji su u štrajku i slanja poruke kako oni za njih  nisu dovoljno visoko na ljestvici uvaženih, za koje se vrijedi potruditi.

Vi štrajkaši vraćate građanima vjeru u sindikate. Šaljete poruku kako su sindikati važni, kako se vrijedi boriti za ono što vam po naravi stvari pripada. Kako nam se svima vrijedi boriti. Kako ne treba „potonuti“ kad je teško, nego ponosno uzdignuti glavu i, unatoč svim poteškoćama, kročiti dalje. Jer vrijedi. Dajete lekciju političarima i posebno vlastima kako su im temeljna funkcija, poslanje i svrha postojanja služiti, a ne vladati, biti s građanima, a ne iznad njih.

Prije ili kasnije vlasti će morati sjesti s  vama na ozbiljne razgovore. Upalili ste iskru koja bi se nebrigom vlasti mogla  pretvoriti u požar za čije gašenje vlasti nemaju dovoljno kanadera i air tractora. Želimo vjerovati da će to ipak prepoznati prije nego li se plamen previše rasplamsa. Jer ako se to dogodi, onda izmiče  bilo čijoj kontroli. Vlada treba na vrijeme prepoznati kako će ovo ljeto brzo proći, a onda slijedi početak jeseni i pregovori o osnovici za plaće u državnoj i javnim službama, u državnim i javnim poduzećima. A tu je ogroman broj nezadovoljnih. Pa, kako je primjerice već jedan šafran vjesnik proljeća, nije li onda možda i štrajk zaposlenih u tijelima sudbene vlasti i  državnom odvjetništvu vjesnik pregovaračke jeseni?!

Podupiremo vas u vašim pravičnim zahtjevima i želimo vam potpun uspjeh jer vaš uspjeh bit će uspjeh svih.

Držite se i izdržite !

Predsjednik

Krešimir Sever