Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava

Iako nam se čini da se podrazumijevaju sama po sebi, opseg i širina temeljnih ljudskih prava i dalje su važna za ustroj modernog i slobodnog svijeta današnjice. Nažalost, svakodnevno svjedočimo značaju i potrebi ove Deklaracije i njezine primjene. Temeljna ljudska prava krše se diljem našeg planeta i danas, osam desetljeća nakon najgoreg rata u ljudskoj povijesti. Tadašnja razaranja i žrtve nagnale zemlje Ujedinjenih naroda da Općom deklaracijom o ljudskim pravima jasno ustvrde kako želimo i moramo graditi bolji svijet za sve. 

Rad, plaća i dostojanstven život također su ljudska prava

Članak 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima određuje: Svatko ima pravo na rad, slobodan izbor zaposlenja, pravedne i primjerene uvjete rada i na zaštitu od nezaposlenosti. Svatko bez ikakve diskriminacije ima pravo na jednaku naknadu za jednak rad. Svatko tko radi ima pravo na pravednu i primjerenu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se prema potrebi dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite. Svatko ima pravo osnivati i pristupati sindikatima kako bi zaštitio svoje interese.

Članak 24. određuje: Svatko ima pravo na odmor i slobodno vrijeme, uključujući razumno ograničenje radnih sati i periodični plaćeni dopust.

Članak 25. određuje: Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog nedostatka sredstava za život u uvjetima koji su izvan njegove kontrole. Materinstvu i djetinjstvu pripada posebna skrb i pomoć. Sva djeca, bila ona rođena u ili izvan braka trebaju uživati istu socijalnu zaštitu.

U modernom društvu temelj uspješnog gospodarstva i stabilne države leži i u poštivanju svih prava iz navedene Deklaracije prava radnika i osiguravanju uvjeta za dostojanstven život. Nažalost, Hrvatska se još uvijek suočava s problemom sustavne podcijenjenosti rada, što rezultira nizom negativnih posljedica, od odlaska radno sposobnog stanovništva do stagnacije ekonomske produktivnosti i smanjene konkurentnosti.

Niske plaće privlačne stranim investitorima, ali kobne za Hrvatsku

Mnogi hrvatski radnici zarađuju plaće koje su daleko ispod razine potrebne za pokrivanje osnovnih životnih troškova, a kamoli za ulaganje u kvalitetniju budućnost. Dok se minimalna bruto plaća povećava, ona je i dalje daleko od praga dostojanstvene plaće koja uključuje troškove stanovanja, prehrane, energije, obrazovanja i zdravstvene skrbi.

Ekonomski promatrano, ovo ograničava potencijal domaće potrošnje, što je ključno za gospodarski rast. Kada radnici ne mogu trošiti, ni domaća poduzeća ne mogu ostvarivati rast prihoda, čime ekonomija ulazi u začarani krug niske potrošnje i investicija. Ova se neravnoteža često opravdava niskom produktivnošću rada, iako podatci pokazuju da je problem u manjku investicija u inovacije i modernizaciju poslovnih procesa, zabilježen isključivo od strane velikih poslodavaca.

Odljev ljudi, rada i mozgova naš je najveći gubitak

Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, od 2014. do posljednjeg poznatog podatka za 2023. godinu iz Hrvatske se iselilo 373.935 osoba, a iseljavanje radne snage i dalje bilježi porast. Glavni razlog? Niska razina plaća, nedostatak prilika za napredak i ostvarenje vlastite egzistencije.

Odlazak mladih, obrazovanih radnika ne znači samo gubitak ljudskog kapitala, to je i značajan ekonomski gubitak.

Korporativni luksuz na leđima naših radnika

U hrvatskom gospodarskom prostoru mnoge multinacionalne korporacije ostvaruju značajnu dobit, iskorištavajući nisku cijenu rada kao konkurentsku prednost. Primjeri iz sektora maloprodaje, proizvodnje i logistike pokazuju disproporciju između ekstraprofita koji se ostvaruju na hrvatskom tržištu i plaća koje ti poslodavci isplaćuju našim radnicima. No, ovoga nisu pošteđeni ni radnici u telekomunikacijama, bankama, energetici, u djelatnostima za koje neupućeni imajući u vidu bogatstvo i značaj poslodavaca misle da radnici dobro zarađuju!

Svjedoci smo da multinacionalne kompanije iz Hrvatske iznose dobit, umjesto da je reinvestiraju u lokalnu ekonomiju i na taj način podižu standarde radnika, ovdje ipak dolazi  samo do odljeva ljudskog kapitala koji dugoročno osiromašuje zemlju. U ovakvom sustavu radnici ostaju zakinuti, unatoč tome što njihova produktivnost omogućuje nevjerojatne profitne stope.

Smjer ide dalje, strane firme u našoj zemlji zapošljavaju strane radnike, jer oni lakše pristaju na lošije uvijete. S obzirom da su najniže plaće većinom oslobođene davanja državi, pitanje je: Gdje je tu naša računica?

Trg brojeva koji ne lažu: Ispraćaj generacija, a ne samo sati i minuta

Kad bi na Trgu bana Jelačića umjesto poznatog sata postojao vizualni prikaz broja iseljenika iz Hrvatske, možda bi nas to konačno probudilo i suočilo s pravim razmjerima ovog problema. Svaka od tih brojki predstavlja stvarne ljude koji napuštaju zemlju zbog niskih plaća i nedostatka prilika, a možda bismo tada shvatili koliko hitno moramo djelovati kako bismo spriječili daljnje iseljavanje.

Danas u Hrvatskoj svjedočimo dubokoj nepravdi koja ide u korist kapitala, a na štetu rada. Multinacionalne korporacije, ali i brojni domaći poslodavci, koriste strukturalne slabosti našeg tržišta rada kako bi povećali vlastite profite, istovremeno smanjili ulaganja u radnike. Plaće radnika su daleko ispod razine koja omogućuje dostojanstven život, dok se prihodi kompanija penju u nebo. Opravdanja za ovakvu praksu često se svode na neutemeljenim tvrdnjama o povećanju konkurentnosti ili potrebi prilagodbe globalnom tržištu, no stvarnost je drugačija gdje su radnici stavljeni na troškovnu stavku, a ne na ključni dio stvaranja vrijednosti.

Međutim, radnika ne treba gledati kao trošak, već kao priliku i investiciju. Sve ono što se uloži u radnika, kroz obrazovanje, osposobljavanje ili stvaranje boljih uvjeta rada, višestruko se vraća. Kao što poslodavci ulažu u tehnološke procese kako bi povećali učinkovitost i od toga očekuju korist, tako je nužno ulagati i u radnika. Sretan radnik, koji ima osjećaj sigurnosti i poštovanja, obavlja svoje zadatke s lakoćom i postiže veću produktivnost.

Naš radnik je investicija, a ne trošak

U konačnici, ulaganje u radnike nije samo moralna odgovornost, to je odlična i pohvalna poslovna strategija. Zadovoljni radnici doprinose većoj inovativnosti, boljoj suradnji i kvalitetnijim rezultatima, dugoročno povećava uspješnost poslovanja. Svaka drugačija perspektiva ne samo da šteti radnicima, već i onemogućava stvaranje održivog i konkurentnog gospodarstva.

Korporacije, osobito one multinacionalne, koriste Hrvatsku kao prostor za ekstraprofite. Raspodjela dobiti je nevjerojatno neuravnotežena, milijuni eura odlaze dioničarima u njihove matične zemlje, dok radnici koji su svojim trudom omogućili te profite jedva preživljavaju od mjeseca do mjeseca.

Gdje je odgovornost poslodavaca? Gdje je odgovornost države koja dopušta ovakvu praksu? Umjesto da se sustavno osiguraju mehanizmi koji štite radnike, u Hrvatskoj se često zatvaraju oči pred korporativnim praksama koje ne ostavljaju prostor za dostojanstven rad i život. Radnici su ti koji plaćaju cijenu nefunkcionalnog sustava, dok se kapital nesmetano gomila na račun njihove potplaćenosti.

Na raskrižju utrke prema dnu ili pravednosti?

Hrvatska mora napraviti jasnu razliku između poduzetništva koje doprinosi društvu i kapitalizma koji eksploatira. Ako se nastavi zatvarati oči pred ovom nepravdom, rezultati će biti dugoročno razorni: još veće iseljavanje, daljnje osiromašivanje radnika i gospodarska stagnacija. Dostojanstvo radnika nije stvar pregovora to je njihovo osnovno pravo, a ekonomski model koji ga sustavno negira osuđen je na propast.

Ne možemo dopustiti da Hrvatska u svom djelovanju nastavi biti zemlja jeftine radne snage i s velikom stopom odljeva ljudskog kapitala. Radnik nije trošak on je najvažniji resurs svake moderne ekonomije. Dostojanstven život nije samo moralna obveza, već i ključ za demografsku stabilnost i gospodarsku otpornost. Ne smijemo olako sudjelovati u „utrci prema dnu“ kojom se dovlače strani radnici uz uvjet da pristaju na niže uvijete, a istovremeno tjera naše radnike.

Vrijeme je da hrvatsko gospodarstvo evoluira prema pravednijem modelu, gdje radnici nisu samo brojke, već stvarni sudionici u stvaranju vrijednosti, ali i građani koji čine ovu zemlju. Kroz pošteniju raspodjelu dobiti, povećanje plaća i ulaganje u radnike, Hrvatska mora kontinuirano stvarati društvo koje cijeni ljudski rad, zadržava svoje stanovništvo i ostaje konkurentna.

I-D.M.