Presuda Suda Europske unije u predmetu C-715/20 | X (Nepostojanje razloga za raskid)

Pravu Unije protivi se nacionalni propis kojim se poslodavcu dopušta da ne obrazloži raskid ugovora o radu na određeno vrijeme uz otkazni rok, iako je dužan to učiniti kada raskida ugovor o radu na neodređeno vrijeme. U takvom slučaju radnik koji je zaposlen na određeno vrijeme lišen je informacije koja je važna za ocjenu moguće neopravdanosti njegova otkaza i, ovisno o slučaju, pokretanje sudskog postupka. Budući da se tim različitim postupanjem povređuje temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek, nacionalni sud pred kojim se vodi spor između pojedinaca, kada ne može usklađeno protumačiti nacionalni propis, ne smije ga primijeniti, u mjeri u kojoj je to potrebno.

Pred poljskim sudom vodi se spor između radnika koji je bio zaposlen na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme i njegova bivšeg poslodavca. U skladu s nacionalnim zakonodavstvom, taj je poslodavac raskinuo ugovor uz otkazni rok, a da pritom nije naveo razloge za svoju odluku. Ističući nezakonitost svojeg otkaza, radnik smatra da nepostojanje takvog navoda povređuje načelo nediskriminacije, sadržano u pravu Unije i u poljskom pravu. On ističe da obveza priopćavanja razloga ipak postoji u poljskim propisima kad je riječ raskidu ugovorâ o radu na neodređeno vrijeme.

Poljski sud pita Sud je li ta razlika kad je riječ o zahtjevima u području raskida s obzirom na vrstu ugovora o radu o kojem je riječ usklađena s Okvirnim sporazumom o radu na određeno vrijeme1 . On također želi doznati može li se pozvati na taj sporazum u okviru spora između pojedinaca.

U svojoj presudi Sud podsjeća na to da je cilj Okvirnog sporazuma poboljšanje kvalitete rada na određeno vrijeme osiguranjem poštovanja načela nediskriminacije.

Ako ne dobije informacije o razlozima za raskid ugovora, radnik zaposlen na određeno vrijeme lišen je informacije koja je važna za ocjenu moguće neopravdanosti njegova otkaza. Stoga on prethodno ne raspolaže informacijom koja može biti odlučujuća za odluku o pokretanju ili nepokretanju sudskog postupka. Tako poljsko zakonodavstvo uspostavlja različito postupanje na štetu radnika zaposlenih na određeno vrijeme. Ipak, zadaća je nacionalnog suda provjeriti nalazi li se radnik koji je zaposlen na određeno vrijeme u predmetnom slučaju u situaciji koja je usporediva sa situacijom radnika kojeg je isti poslodavac zaposlio na neodređeno vrijeme.

Usto, Sud smatra da puka privremena priroda radnog odnosa ne opravdava nepovoljnije postupanje prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme. Priopćavanje razloga za otkaz ne utječe na fleksibilnost svojstvenu tom obliku ugovora o radu.

Iako je obvezan jamčiti puni učinak prava Unije, nacionalni sud ne može u predmetnom slučaju biti dužan izuzeti iz primjene nacionalnu odredbu zbog puke činjenice da se ona protivi Okvirnom sporazumu. Na taj sporazum, koji je priložen direktivi, naime, ne može se pozivati u okviru spora između pojedinaca. Međutim, različito postupanje o kojem je riječ također povređuje pravo na djelotvoran pravni lijek, kako je zajamčeno Poveljom Europske unije o temeljnim pravima. Stoga nacionalni sud ne smije primijeniti, u mjeri u kojoj je to potrebno, nacionalni propis o kojem je riječ, kako bi zajamčio puni učinak tog prava kada ne može usklađeno protumačiti primjenjivo nacionalno pravo.

NAPOMENA: Prethodni postupak omogućuje sudovima država članica da u okviru postupka koji se pred njima vodi upute Sudu pitanja o tumačenju prava Unije ili o valjanosti nekog akta Unije. Sud ne rješava spor pred nacionalnim sudom. Na nacionalnom je sudu da predmet riješi u skladu s odlukom Suda. Ta odluka jednako obvezuje i druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.