Razdoblja odgoja djece ostvarena u drugim državama članicama moraju se uzeti u obzir u svrhu izračuna starosne mirovine

Nakon što je obavljala djelatnost kao samozaposlena osoba u Austriji, CC se u studenome 1987. nastanila u Belgiji, gdje je rodila dvoje djece, 5. prosinca 1987. i 23. veljače 1990. Od rođenja prvog djeteta, posvetila se njihovu odgoju a da pritom nije bila zaposlena te nije ostvarivala razdoblja osiguranja ni primala davanja za njihov odgoj. Tako je bilo i u Mađarskoj gdje je boravila u prosincu 1991.

Nakon povratka u Austriju u veljači 1993., CC je nastavila odgajati svoju djecu tijekom trinaest mjeseci, pri čemu je bila obvezno osigurana i uplaćivala doprinose u austrijski sustav socijalne sigurnosti. Zatim se zaposlila i uplaćivala doprinose u toj državi članici sve do svojeg odlaska u mirovinu.

Nakon što je zatražila da joj se odobri starosna mirovina, austrijski zavod za mirovinsko osiguranje odlukom od 29. prosinca 2017. priznao joj je to pravo. Razdoblja odgoja djece ostvarena u Austriji izjednačena su s razdobljima osiguranja te su uzeta u obzir za potrebe izračuna iznosa njezine mirovine. Nasuprot tomu, takva razdoblja ostvarena u Belgiji i Mađarskoj nisu uzeta u obzir.

CC je osporavala tu odluku ističući da razdoblja odgoja djece ostvarena u drugim državama članicama treba izjednačiti s razdobljima osiguranja na temelju članka 21. UFEU-a, koji uspostavlja pravo na slobodno kretanje građana Unije, s obzirom na to da je radila i bila osigurana u austrijskom sustavu socijalne sigurnosti prije i poslije tih razdoblja.

Nakon što je njezin zahtjev odbijen u žalbenom postupku, CC je podnijela reviziju Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud, Austrija). Budući da je imao dvojbe u pogledu uzimanja u obzir razdoblja odgoja djece ostvarenih u drugim državama članicama radi izračuna starosne mirovine, taj je sud zatražio od Suda tumačenje odredbe sekundarnog prava Unije (1), koja je u ovom predmetu primjenjiva ratione temporis. Naime, nije isključeno da ta odredba na isključiv način određuje uvjete za takvo uzimanje u obzir, a CC ih ne ispunjava: na dan početka prvog razdoblja odgoja djece ona u Austriji nije obavljala djelatnost zaposlene ili samozaposlene osobe.

Svojom presudom Sud odbija isključivost te odredbe u pogledu uzimanja u obzir razdoblja odgoja djece koja je ista osoba ostvarila u različitim državama članicama i potvrđuje da ta razdoblja u predmetnom slučaju treba uzeti u obzir na temelju članka 21. UFEU-a.

Ocjena Suda

Kao prvo, Sud zaključuje da, s obzirom na njegov tekst, kontekst u kojem se nalazi i ciljeve propisa kojeg je dio, članak 44. Uredbe br. 987/2009 treba tumačiti na način da ne uređuje na isključiv način uzimanje u obzir razdoblja odgoja djece koja je ista osoba ostvarila u različitim državama članicama.

Što se tiče njezina teksta, Sud ističe da ta odredba ne navodi da ona uređuje to uzimanje u obzir na isključiv način i da, iako navedena odredba predstavlja kodifikaciju njegove sudske prakse koja je u tom pogledu donesena (2) , na dan njezina stupanja na snagu presuda Reichel-Albert (3) još nije bila objavljena pa se zaključci iz potonje presude stoga nisu mogli uzeti u obzir prilikom donošenja Uredbe br. 987/2009 radi njihove eventualne kodifikacije.

Što se tiče konteksta u kojem se nalazi članak 44. Uredbe br. 987/2009, Sud, pozivajući se na glavu i poglavlje te uredbe čiji je dio, navodi da se tom odredbom uspostavlja dodatno pravilo kojim se povećava vjerojatnost da se u potpunosti uzmu u obzir razdoblja u kojima su predmetne osobe odgajale djecu i da se tako izbjegne, koliko god je to moguće, da ona ne budu uzeta u obzir.

Što se tiče cilja Uredbe br. 987/2009, tumačenje prema kojem članak 44. te uredbe na isključiv način uređuje uzimanje u obzir razdoblja odgoja djece ostvarenih u različitim državama članicama dovelo bi do toga da se državi članici obveznoj isplaćivati starosnu mirovinu i koja je jedina država članica u kojoj je ta osoba bila zaposlena i uplaćivala doprinose, kako prije tako i nakon prijenosa svojeg boravišta u drugu državu članicu gdje se posvetila odgoju djece, dopusti da odbije uzeti u obzir razdoblja odgoja djece koja je ta osoba ostvarila u toj drugoj državi članici i da je stoga dovede u nepovoljniji položaj, samo zato što je ostvarila svoje pravo na slobodu kretanja. Stoga bi takvo tumačenje bilo protivno ciljevima te uredbe, osobito cilju jamčenja poštovanja načela slobode kretanja, propisanom člankom 21. UFEU-a, te bi stoga moglo ugroziti koristan učinak članka 44. te uredbe.

Kao drugo, Sud smatra da se, kako bi se osiguralo poštovanje tog načela, zaključci iz presude Reichel-Albert mogu primijeniti na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj dotična osoba ne ispunjava uvjet obavljanja djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe koji je propisan potonjom odredbom kako bi postigla, u svrhu odobravanja starosne mirovine, da joj država članica koja je obvezna isplatiti tu mirovinu uzme u obzir razdoblja odgoja djece koja je ostvarila u drugim državama članicama. Stoga je ta država članica dužna uzeti u obzir ta razdoblja na temelju članka 21. UFEU-a jer je ta osoba bila zaposlena i uplaćivala doprinose isključivo u  navedenoj državi članici, kako prije tako i nakon prijenosa svojeg boravišta u drugu državu članicu u kojoj je ostvarila navedena razdoblja.

Tako Sud utvrđuje da, poput situacije o kojoj je riječ u presudi Reichel-Albert, postoji dostatna veza između razdoblja odgoja djece koja je CC ostvarila u inozemstvu i razdoblja osiguranja ostvarenih zbog obavljanja profesionalne djelatnosti u Austriji. Stoga se zakonodavstvo te države članice mora primijeniti u svrhu uzimanja u obzir i priznavanja tih razdoblja radi odobravanja starosne mirovine od strane te države članice.

Da CC nije napustila Austriju, njezina razdoblja odgoja djece bila bi uzeta u obzir za potrebe izračuna njezine austrijske starosne mirovine. Prema tome, kao i dotična osoba u predmetu u kojem je donesena presuda ReichelAlbert, ona je stavljena u nepovoljniji položaj samo zato što je ostvarila svoje pravo na slobodu kretanja, što je protivno članku 21. UFEU-a.

NAPOMENA: Prethodni postupak omogućuje sudovima država članica da u okviru postupka koji se pred njima vodi upute Sudu pitanja o tumačenju prava Unije ili o valjanosti nekog akta Unije. Sud ne rješava spor pred nacionalnim sudom. Na nacionalnom je sudu da predmet riješi u skladu s odlukom Suda. Ta odluka jednako obvezuje i druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.

________________________________________________________

(1) Radi se o članku 44. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.). Taj članak, naslovljen „Uzimanje u obzir razdoblja odgoja djeteta”, u svojem stavku 2. predviđa da ako se prema zakonodavstvu države članice koja je nadležna na temelju glave II. Uredbe br. 883/2004 ne uzimaju u obzir razdoblja odgoja djeteta, ustanova države članice čije se zakonodavstvo, u skladu s glavom II. Uredbe br. 883/2004, primjenjivalo na dotičnu osobu jer je obavljala djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe na datum kad se, prema tom zakonodavstvu, razdoblje odgoja djeteta počelo uzimati u obzir u odnosu na dotično dijete i nadalje će biti obvezna uzeti u obzir navedeno razdoblje kao razdoblje odgoja djece prema vlastitom zakonodavstvu, kao da je dijete odgajano na njezinu državnom području.

(2) Vidjeti presude od 23. studenoga 2000., Elsen, C-135/99 i od 7. veljače 2002., Kauer, C-28/00 (vidjeti i priopćenje za medije br. 13/02) u kojima je Sud utvrdio kriterij „uske povezanosti” ili „dostatne veze” između razdoblja osiguranja ostvarenih zbog obavljanja profesionalne djelatnosti u državi članici od koje dotična osoba potražuje starosnu mirovinu i razdoblja odgoja djece koja je ta osoba ostvarila u drugoj državi članici. Sud je presudio da okolnost da su osobe, koje su radile isključivo u državi članici obveznoj isplaćivati njihovu starosnu mirovinu, u trenutku rođenja svojeg djeteta obavljale djelatnost u svojstvu zaposlene osobe na državnom području te države članice omogućuje utvrđivanje takve uske ili dostatne veze i da se stoga zakonodavstvo navedene države članice primjenjuje na uzimanje u obzir razdoblja odgoja djece ostvarenih u drugoj državi članici u svrhu odobravanja takve mirovine.

(3) U presudi od 19. srpnja 2012., Reichel-Albert, C-522/10, Sud je presudio da članak 21. UFEU-a treba tumačiti na način da nadležnu ustanovu prve države članice obvezuje da, za potrebe odobravanja starosne mirovine, uzme u obzir razdoblja odgoja djeteta ostvarena u drugoj državi članici kao da su ostvarena na državnom području prve države članice, a koja je ostvarila osoba koja je obavljala profesionalnu djelatnost samo u toj prvoj državi članici i koja je u trenutku rođenja svoje djece privremeno prestala raditi te je uspostavila svoje boravište, iz strogo obiteljskih razloga, na državnom području druge države članice.