Što se sve mijenja u Zakonu o strancima?

Od kada je, prije tri godine, ukinut kvotni sustav zapošljavanja stranih radnika i uveden liberalniji sustav u kojem se samo za zanimanja koja nisu deficitarna provodi test tržišta rada, u Hrvatskoj buja nered na tržištu uvoza radnika iz trećih zemalja.

Raste broj agencija specijaliziranih za potražnju radne snage, sve je više radnika koji dolaze iz Nepala, Indije, Filipina o čijim pravima se nitko ne brine, nitko ne prati krše li se njihova radna prava, nitko ne prati u kojim uvjetima ti radnici rade i žive. Nerijetko je riječ o neljudskim uvjetima, radnike se „trpa“ u neadekvatne stambene prostore, spavaonice s krevetima na kat, bez adekvatnog sanitarnog prostora, bez kuhinje, prostora za dnevni boravak. Državne prostore, šupe, poslovne prostore “poduzetnici” preuređuju u spavaonice, a svaki krevet u tim neljudskim uvjetima (nerijetko pet kvadrata po radniku) naplaćuje se 250-300 eura (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7).

Država je, nakon tri godine nereda na tržištu, odlučila pokušati uvesti reda u sustavu zapošljavanja radnika iz trećih zemalja te je u javno savjetovanje pušten Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o strancima. Među ostalim, predlaže se produžavanje važenja radne dozvole s jedne na tri godine, strani radnici će nakon isteka ugovora imati dopušteno vrijeme nezaposlenosti od 60 dana (ako nakon gubitka posla u roku od dva mjeseca ne nađe novi, gubi radnu dozvolu), u slučaju da smještaj radniku osigurava poslodavac on će morati dati dokaz o primjerenom smještaju stranih radnika.

Osim toga, poslodavcima se uvodi i obaveza omjera domaćih i stranih radnika, ali i obaveza davanja novčanog jamstva državi za slučaj da odustanu od radnika za kojeg su ishodovali radnu dozvolu.

U 2023. godini izdano više od 170 tisuća dozvola za rad

U Hrvatskoj je, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2023. godini ukupno izdano 172 499 dozvola za boravak i rad radnicima iz trećih zemalja (novih i produljenih dozvola te dozvola za sezonski rad).

Usporedbe radi, u 2020. godini, zadnjoj godini primjene kvotnog sustava, bilo je predviđeno izdavanje 78 478 radnih dozvola, ali je na kraju godine neiskorišteno ostalo njih 39 385. To nije čudno s obzirom na to da je 2020. godinu obilježila pandemija bolesti Covid-19 i posljedično zatvaranje i smanjenje gospodarske djelatnosti. Već u 2021. godini kada je kvotni sustav ukinut, a i gospodarstvo se počelo oporavljati, broj izdanih radnih dozvola raste na 82 tisuće, a u 2022. godini na 124 121 dozvola.

Iako su radnici iz Bosne i Hercegovine i Srbije i dalje najbrojniji, sve je više radnika iz Nepala, Indije, Sjeverne Makedonije, Filipina… Tako je u prošloj godinu u Hrvatskoj radilo nešto više od 124 tisuće radnika iz Bosne i Hercegovine, 24 tisuće radnika iz Srbije, gotovo 23,5 tisuća radnika iza Nepala, preko 15 tisuća Indijaca…

Prema MUP-ovim zadnjim podacima, u siječnju tekuće godine izdano je 14 219 dozvola za boravak i rad. Najveći broj dozvola izdan je radnicima iz Nepala, a potom Bosne i Hercegovine, Indije, Filipina i Srbije.

U tri godine broj agencija se više nego udvostručio

Predloženim izmjenama i dopunama Zakona o strancima država priznaje kako su radnici iz trećih zemalja u proteklim godinama diskriminirani na tržištu rada. Dio stranih radnika direktno zapošljavaju poslodavci, a dio ih radi preko posrednika – agencija za privremeno zapošljavanje. U tri godine broj agencija se više nego udvostručio. Tako je koncem 2020. godine bilo evidentirano 311 agencija za privremeno zapošljavanje, dok ih je koncem 2023. bilo 657. Koliko je tih agencija obavljalo poslove posredovanja te koliko su radnika ustupali poslodavcima na tržištu podatak je koji će biti poznat tek za mjesec dana.

Koliko zarađuju radnici zaposleni preko agencija u odnosu na radnika na istom radnom mjestu zaposlenog direktno kod poslodavca nepoznat je podatak. Nepoznato je i rade li poslodavci koji strane radnike direktno zapošljavaju razliku između njih i domaće radne snage. No, da takva diskriminacija postoji stidljivo se priznaje zakonskim izmjenama koje propisuju da plaća stranog radnika ne smije biti manja od plaće domaćeg radnika koji radi na usporedivom radnom mjestu.

Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) će tako ubuduće, među ostalim, provjeravati kompetencije državljanina treće zemlje za rad u traženom zanimanju, ali i “uvjet da ugovor o radu ne smije sadržavati diskriminatorne odredbe, uvjet da plaća ne smije biti manja od plaće koju primaju zaposleni u Republici Hrvatskoj na usporedivim radnim mjestima”. Osim toga, poslodavac koji je zatražio test tržišta rada kako bi zbog nedostatka domaće radne snage doveo strane radnike, morat će imati podmirene obveze po osnovi javnih davanja (na osnovu potvrde o stanju duga po osnovi javnih davanja, a ne samo po osnovi poreza na dohodak i doprinosa za obvezna osiguranja).

Nadalje, uvodi se obveza da poslodavac u zadnjih godinu dana (umjesto pola godine kako je sada propisano) mora imati, u kontinuitetu, zaposlenog najmanje jednog radnika državljanina Hrvatske, odnosno države članice Europskog gospodarskog prostora ili Švicarske Konfederacije na neodređeno i puno radno vrijeme na području Hrvatske. Stranog radnika neće moći zaposliti poslodavac koji je pravomoćno osuđen za kaznena djela iz područja radnih odnosa i socijalnog osiguranja te područja opće sigurnosti kao i poslodavac kojem je “pravomoćno izrečena prekršajnopravna sankcija za najteže prekršaje iz područja radnih odnosa te prekršajnopravna sankcija iz područja socijalnog osiguranja te područja zaštite na radu”.

Uvodi se i ograničavanje zapošljavanja u nedeficitarnim zanimanjima kako broj stranih radnika kod poslodavca ne bi bio veći od broja domaćih radnika. Primjerice, poslodavac koji zapošljava 50 radnika državljana Hrvatske ili članica EU, moći će podnijeti do 50 zahtjeva za izdavanje radnih dozvola za radnike iz trećih zemalja, a poslodavac koji zapošljava do 250 radnika moći će zatražiti do 250 dozvola za radnike iz trećih zemalja. Poslodavci s više od 250 zaposlenih neće imati ograničenja.

Kada je riječ o zapošljavanju u deficitarnim zanimanjima, poslodavac će umjesto četvrtine ubuduće trebati zapošljavati do osam posto domaćih radnika, državljana Europskog gospodarskog prostora ili Švicarske.

Poslodavci će izdavati zadužnice za svakog radnika

U proteklim godinama MUP se suočavao i s problemom dolaska stranih radnika za koje je poslodavac ishodovao radnu dozvolu, ali je zaključio da mu radnici ne trebaju. Takve je radnike država vraćala kući. Neodgovornosti dijela poslodavaca ubuduće će se doskočiti uvođenjem financijskog osiguranja pa će poslodavac “radi osiguranja namirenja tražbina biti dužan izdati zadužnicu u korist Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova za svakog državljanina treće zemlje koji ulazi u Republiku Hrvatsku temeljem vize, u roku od 5 dana nadležnoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji”.

Da se to pravilo danas primjenjuje, poslodavac bi za svakog stranog radnika morao osigurati u korist države 1 620 eura, koliko je iznosila prosječna bruto plaća za prosinac 2023. godine. Taj novac koristio bi se za troškove povratka državljana trećih zemalja koji nezakonito borave u Hrvatskoj. To se odnosi na situacije kada radnik ne započne s radom u roku predviđenim u ugovoru o radu ili ako mu je otkazan ugovor o radu, osim ako se radi o redovnom otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanrednom otkazu ugovora o radu, prije isteka roka od tri mjeseca rada u Republici Hrvatskoj. Pritom, to se jamstvo ne odnose na sezonske radnike.

Radna dozvola za strane radnike ubuduće će biti biometrijska i vrijedit će tri godine. Radnicima će se olakšati promjena zanimanja pa više neće biti potrebe za izdavanjem nove radne dozvole. Biometrijske radne dozvole, međutim, neće se izdavati za sezonske poslove. Njima se mijenja samo trajanje dozvole koja će više neće izdavati na šest nego na devet mjeseci.

Reguliranje smještaja stranih radnika

Predloženim zakonskim izmjenama država regulira i pitanje smještaja stranih radnika. Međutim, detalji nisu poznati jer se predloženim zakonskim izmjenama regulira tek okvir koji će se razraditi pravilnikom.

No, “kada poslodavac osigurava smještaj ili je on posrednik u osiguravanju smještaja državljaninu treće zemlje za kojeg podnosi zahtjev za dozvolu za boravak i rad, takav osigurani smještaj mora biti primjeren”. Pod osiguranim primjerenim smještajem “smatra se smještaj koji državljaninu treće zemlje osigurava primjeren životni standard tijekom cjelokupnog boravka”, a o svakoj promjeni smještaja poslodavac je dužan obavijestiti nadležnu policijsku upravu odnosno policijsku postaju u roku od osam dana od dana promjene.

Kada je poslodavac osigurao smještaj ili je posrednik u osiguravanja smještaja od radnika može tražiti plaćanje najamnine “čiji iznos nije previsok u usporedbi s njegovim neto primicima od rada i u usporedbi s kvalitetom smještaja”, a najamnina se ne smije automatski odbijati od plaće radnika. Radniku je, pritom, poslodavac dužan dostaviti ugovor o najmu ili istovrijedan dokument u kojem su jasno navedeni uvjeti najma za smještaj.

“Poslodavac osigurava da smještaj zadovoljava opće zdravstvene i sigurnosne norme koje su na snazi u Republici Hrvatskoj“, stoji u zakonskim izmjenama. Poslodavac kod kojeg se utvrdi da je dva ili više puta kršio odredbe o primjerenom smještaju, pritom, neće biti odobrene dozvole za novo zapošljavanje stranih radnika, ako će ih tražiti.

Kako je reguliran smještaj sezonskih radnika?

Unatoč činjenici da je zadnjih godina snažno porastao broj stranih radnika u Hrvatskoj, uvjete u kojima žive do sada nitko nije kontrolirao. Ubuduće će to raditi Državni inspektorat. No, dok je država pune tri godine propustila propisati uvjete smještaja stranih radnika koji dolaze na duži rok, to je pitanje odavno regulirano za sezonske radnike.

Opći uvjeti primjerenog smještaja, prema zakonskom prijedlogu istovjetni su uvjetima koje je do sada Zakon o strancima propisivao za smještaj sezonskih radnika. Njihov smještaj, osim Zakonom o strancima reguliran je i Zakonom o tržištu rada, odnosno Pravilnikom o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj.

Prema odredbama tog Pravilnika, najmanja osigurana kvadratura za smještaj sezonskog radnika iznosi 14 kvadratnih metara po osobi (uključujući prostor za spavanje, pripremu hrane i sanitarne prostorije). Za dvije osobe najmanja kvadratura je 20, za tri 26, za četiri 32, za pet osoba 38, odnosno 44 kvadratna metra za šest sezonskih radnika.

Logično bi bilo da će se za sve radnike iz trećih zemalja propisati jednaki uvjeti smještaja. Ako bi se na sve primijenila pravila koja vrijede za smještaj sezonaca onda će se primjerenim smještajem smatrati: “čvrsti objekt u kojem stambeni prostor mora imati sanitarni čvor koji mora biti fizički odvojen od prostorija za boravak i spavanje; u kojem je osigurana opskrba tekućom vodom, grijanjem (osim u objektu u kojem radnici borave ljeti) i električnom energijom; koji ispunjava ostale zdravstvene i higijenske uvjete za stanovanje sukladno posebnim propisima”.

Pravilnik propisuje da u prostoru koji je namijenjen boravku, spavanju i pripremi hrane može boraviti najviše šest sezonskih radnika. Nadalje, oprema i uređaji u objektu ne smiju biti dotrajali i oštećeni te moraju biti u funkcionalnom stanju dok visina prostorija u objektu (visina od poda do stropa) mora omogućiti nesmetano i sigurno kretanje sezonskih radnika.

Nadalje, “prostorije namijenjene za spavanje muških i ženskih osoba moraju biti fizički odvojene, osim ako se radi o članovima obitelji koji su sezonski radnici te prostor za pripremu hrane mora biti postavljen tako da se može obavljati samostalna priprema hrane”.

Dodatno se propisuje i visina troška smještaja u odnosu na zakonski okvir te se navodi kako mora biti primjeren visini plaće sezonskog radnika i ne smije iznositi više od 30 posto neto plaće radnika.

O primjerenom smještaju kakav je propisan za sezonske radnike mnogi Nepalci, Filipinci, Indijci koji zadnjih godina dolaze u Hrvatsku u potrazi za poslom putem “regularnih” radnih dozvola, tek mogu sanjati. Oni se, za razliku od sezonskih radnike koje poslodavci smjeste u neadekvatan smještaj, a takvih slučajeva ima, sada nemaju kome potužiti na uvjete u kojima žive.